Nedavno su naučnici pisali o tome da su, ispitujući mozak umrlih genija, utvrdili da ne postoji „naučni“ ili „umjetnički“ gen, niti mozak genija ima neku posebnu građu ili poseban način spajanja nervnih ćelija. Kako neko biva genijem ili ne, izgleda ostaje misterija.
Međutim, zaintrigirala nas je ideja nekih istraživača o tome da smo svi mi potencijalni geniji, samo je pitanje kako će se naša ličnost razvijati i da li će razvoj podržati taj potencijal.
Ovaj radikalno drugačiji pogled na mozak genija potiče od američkog filozofa i pjesnika Ralfa Voldoa Emersona, koji kaže: “U umovima genija nalazimo još jednom sopstvene zanemarene misli”. Dakle, geniji nemaju drugačije misli nego ne geniji, samo im pridaju više važnosti. Zato nam njihova dostignuća ostavljaju često ambivalentan osjećaj. S jedne strane nas impresioniraju, ali se, jednom istaknuta, često čine u velikoj mjeri očigledna i ispravna... Da li to znači da svi mi posjedujemo potencijal genija?
Reklo bi se da je veoma važna sposobnost da se prepustimo i da se igramo svojim mislima i idejama. Ali je presudna vjera u sebe. Sjetimo se poznate Ajnštajnove rečenice “Svi smo mi geniji. Ali ako procijenjuješ ribu prema njenoj sposobnosti da se popne na drvo, živjeće cijeli svoj život u uvjerenju da je glupa”.
Kako bilo, neurološka istraživanja pokazuju da nije neophodno biti genije kako bi nečiji život bio ispunjen i ostvaren. I svakako nije neophodno tražiti “malog genija” u svom djetetu. Svako dijete ima svoje talente. Prepoznajući i njegujući ih, možemo djeci pružiti budućnost na kojoj će nam biti istinski zahvalna – život srećnog i ostvarenog čovjeka, pa čak i ako to nije život nobelovca.
Jovana Kapriš
