Šta možemo, kao roditelji ili učitelji, da uradimo kako bismo im pomogli da stimulišu svoje intelektualne potencijale? Prijedlozi ispod se odnose i na stariju djecu, tinejdžere, a ne samo na mališane.
Sva ispitivanja koja se sprovode na temu inteligencije ne donose jasne i eksplicitne zaključke ali neki mjerljivi pokazatelji kažu da narednih 10 stvari može da pomogne:
1) Muzičko obrazovanje
Kratko i jasno: ispitivanja pokazuju da pohađanjem muzičke nastave djeca postaju pametnija.
Istraživanje sprovedeno nad djecom koja su se bavila muzikom i onom koja nisu, pokazala su sljedeće rezultate – u poređenju sa djecom u kontrolnoj grupi, djeca koja su pohađala muzičku školu ostvarila su veći napredak u obuhvatnom mjerenju koeficijenta inteligencije. Iako se radi o relativno maloj razlici, ovaj napredak je zabeležen u svim IQ pod-setovima, indeksiranim postignućima i standardizovanoj mjeri akademskog postignuća.
U stvari, utvrđeno je da od učenja muzike korist imaju svi, mladi i stari; sve je veći broj istraživanja koja ukazuju na činjenicu da bavljenje muzikom (na različite načine) pomaže učenicima da ostvare bolje rezultate i iz drugih predmeta. Prema najnovijim istraživanjima sa Nortvestern univerziteta, časovi muzike pomažu i bakama, ublažavajući neka od negativnih dejstava starenja.
2) Snaga klade valja, da li je tako?
Postoji uvreženi stereotip da fizička snaga i “glupost” idu ruku pod ruku, jer sportski tipovi provode više vremena napolju nego u biblioteci. Ipak, vrijedi razmisliti kako da djetetu pružite i jedno i drugo.
Dobra fizička kondicija pospešuje sposobnost učenja. Nakon fizičke aktivnosti, brzina usvajanja novog vokabulara se povećava za 20%.
Ovo su zaključci istraživanja koje je 2007. godine sprovedeno u Nemačkoj, kada su ispitivači utvrdili da se brzina usvajanja novog vokabulara povećava za 20 odsto nakon fizičkih vežbi, u odnosu na vrijeme pre vježbanja, pri čemu je ustanovljena direktna korelacija između efikasnosti učenja i nivoa Neurotrofnog moždanog faktora, BDNF-a, koji je zadužen za rast i razvoj sinapsi u mozgu.
Tromjesečni režim vježbanja doveo je do tridesetoprocentnog povećanja dotoka krvi u deo mozga u kome je smješten centar za pamćenje i učenje.
U ovom ispitivanju, grupa dobrovoljaca je učestvovala u tromjesečnom režimu fizičkog treninga, nakon čega su urađeni snimci mozga svakog od učesnika. Na snimcima je uočena izuzetno velika promjena od čak 30% povećanja zapremine kapilara u dijelu hipokampusa u kome je smješten centar za pamćenje.
3) Nemojte čitati svojoj djeci, čitajte zajedno sa njima
Vaše dijete uči da čita? Ne dozvolite mu da njegova uloga bude pasivna i da samo gleda slike, dok vi čitate sav tekst. Skrenite mu pažnju na riječi – umesto da čitate dok ono samo sluša, čitajte zajedno sa njim. Ispitivanja pokazuju da na ovaj način pospješujete razvoj sposobnosti čitanja kod djeteta. Kada se zajedničko čitanje knjiga proprati dodatnom pažnjom koju ćemo posvetiti razvoju vještina i strategija čitanja kod djeteta, stiče se efikasno sredstvo za uavršavanje rane sposobnosti čitanja, čak i kod djece koja sporije uče.
4) Nedostatak sna zaglupljuje djecu
Svaki uskraćeni sat sna smanjuje intelektualne sposobnosti učenika šestog razreda, dovodeći ih na nivo četvrtaka.
“Gubitak jednog sata sna ravan je gubitku dve godine kognitivnog sazrevanja i razvoja”
Ustanovljeno je da postoji korelacija između ocena i prosječne količine sna.
Učenici koji su ocijenjeni najvišom ocjenom A su u prosjeku imali petnaest minuta više sna na dnevnom nivou od učenika koji su ocjenjeni srednjom ocenom B, koji su – opet – imali u projseku petnaest mnuta više sna od onih ocjenjenih sa C, i tako redom. Podaci koje navode naučnici su praktično identični nalazima dobijenim u jednom ranijem istraživanju koje je obavljeno nad preko 3,000 učenika srednjih škola na Rod Ajlendu. Iako su u pitanju prosječni učinci, doslednost nalaza ova dva ispitivanja je nedvosmislena. Svakih petnaest minuta je važno.
5) Bez samodiscipline, koeficijent inteligencije ne vrijedi sam po sebi
Ukoliko želimo da prognoziramo budući uspjeh pojedinca u životu, samodisciplina je važnija od koeficijena inteligencije.
Navod koji slijedi preuzet je iz izvanredne knjige pisca Čarlsa Djuhiga ‘Moć navike: Zašto radimo stvari koje radimo u životu i poslu’:
Postoji na desetine studija koje pokazuju da se snaga volje izdvaja kao najvažnija ključna navika koja obezbeđuje uspjeh pojedinca… Učenici koji su pokazali visok nivo snage volje su po pravilu dobijali visoke ocjene i upisivali se u prestižne škole u nastavku školovanja. Kod ovih učenika je zabilježen manji procenat izostajanja sa nastave, dok su, isto tako, manje vremena provodili ispred televizora, a više u izradi domaćih zadataka. „Mladi sa visoko-razvijenom samodisciplinom imali su bolji učinak od svojih implusivnih vršnjaka u svakom segmentu akademskog učinka,” zabilježili su ispitivači. „Samodisciplina se pokazala kao pouzdaniji pokazatelj od Koeficijenta inteligencije u predviđanju budućeg učinka, kao i u prognoziranju koji će učenici poboljšati svoje ocjene tokom školske godine, što se nije moglo utvrditi na osnovuu IQ-a… Samodisciplina ima veći uticaj na akademski učinak od intelektualne nadarenosti.”
Do dobrih ocjena dolazi se predanim radom, a ne samo zahvaljujući “pameti”.
Uspjeh na poslu je najviše povezan sa savjesnošću onoga ko ga obavlja. Ono što naučnici ističu kao posebno zanimljivo u vezi sa savjesnošću, jeste da se na osnovu ove osobine mogu prognozirati i stvari koje uveliko prevazilaze uspjeh na poslu. Savjesni pojedinci postižu bolje ocene u školi i na fakultetu, manje su skloni kriminalu i duže ostaju u braku. Ovakvi pojedinci takođe žive duže, i to ne samo zato što manje puše i piju. Kod njiih je zabilježen manji broj moždanih udara, bolja regulacija krvnog pritiska i manja učestalost Alchajmerove bolesti.
Ako se, dakle, pitamo ko ima najviše šansi za uspjeh u životu, odgovor je: djeca koja nauče šta je istrajnost.
Ispitivanja su pokazala da je najbolji indikator uspjeha budućih studenata upravo stepen razvijenosti ove ne-kognitivne i ne-fizičke karakterne koja se obično naziva ‘istrajnost’ i definiše kao „upornost i angažovanost na ostvarenju dugoročnih ciljeva”.
6) Učenje je aktivan proces
Neke online vježbice i igrice kojima se navodno vježba mozak, dok djeca samo prate sadržaj, nisu djelotvorne. Naprotiv, mnogi vjeruju da se njima deca zaglupljuju.
Ovi proizvodi jednostavno nemaju očekivano dejstvo i nisu proizvele nikakav pozitivan učinak kod ciljnih korisnika, mališana uzrasta 17-24 meseci. Štaviše, neke od ovih igara proizvele su negativno dejstvo. Za svaki sat koja su dnevno provela gledajući određene video sadržaje, djeca koja su ih gledala razumjela su u prosjeku šest do osam riječi manje od djece koja ih nisu gledala.
Pravo učenje nije pasivno, već aktivno. Nije dovoljno samo čitati, potrebno je učiti u praksi.
Evolucija mozga počiva na našoj sposobnosti da učimo radeći stvari, a ne slušajući kako se nešto radi. Upravo iz ovog razloga mnogo bolje ćemo razviti mnoge naše sposobnosti ukoliko oko dve trećine vremena namjenjenog učenju posvetimo praktičnoj provjeri svog znanja, umjesto njegovoj pasivnoj recepciji. Ovde važi tzv. ‘pravilo dvije trećine’. Na primjer, ukoliko želite da napamet naučite određeni tekst, bolje je da 30 odsto vremena utrošite na čitanje teksta, a 70 odsto na provjeru usvojenog znanja.
7) Nagrada može da pomogne, ukoliko se daje u pravom trenutku
U načelu je najbolje ukoliko se dijete uvijek zdravo hrani. Ispitivanja pokazuju da je način ishrane povezan sa ocjenama koje dijete dobija u školi.
Opšte je poznato da na je dan važnog testiranja važno dobro doručkovati. Ispitivanja pokazuju da je najbolja hrana bogata ugljenim hidratima i biljnim vlaknima, koja se sporo vari, poput ovsenih pahuljica. Ono što je manje poznato jeste da je važna i ishrana u sedmici koja prethodi ovakvom danu. U jednom ispitivanju izvršena je provjera moći pažnje i brzine reakcije kod 16 studenata koledža, koji su zatim tokom narednih pet dana podrvrgnuti posebnom režimu ishrane, konzumirajući hranu bogatu masnoćama i siromašnu ugljenim hidratima, sa dosta mesa, jaja, sira i pavlake. Ponovljenjo mjerenje je pokazalo nedvosmislen pad ispitivanih sposobnosti.
Naravno, izuzeci uvek postoje. Ni jedno dijete se ne hrani savršeno zdravo sve vrijeme. Ono što predstavlja ironiju čitave situacije jeste činjenica da se djeci ‘loša’ hrana daje u pogrešnom trenutku.
Ispitivanja pokazuju da kofein i šećer mogu da deluju podsticajno na koncentraciju.
Kofein i glukoza mogu da pospješe kognitivne sposobnosti… Pošto su ovo segmenti koji se povezuju sa sposobnošću dugotrajne koncentracije i procesa radne memorije, rezultati ukazuju na to da kombinacija kofeina i glukoze može da pospješi efikasnost pojačane pažnje.
Igrom slučaja, ove supstance su prisutne i u nagradama koje djeca vole da dobijaju.
Ukoliko djeca već povremeno dobijaju slatkiše i gazirane napitke, možda je bolje da to bude onda kada uče, a ne kada se odmaraju.
8) Zadovoljno dijete = uspešno dijete
Zadovoljna djeca imaju više šansi da se razviju u uspješne, ostvarene pojedince.
Zadovoljstvo je ogromna prednost u svijetu u kome je sve podređeno uspehu. U prosjeku, pojedinci koji su zadovoljni su isto tako i uspešniji od onih koji nisu zadovoljni u poslu i ljubavi. Zadovoljni pojedinci dobijaju bolje ocjene za svoj učinak, bolja radna mjesta i veće plate. Veće su im šanse da stupe u brak, u kome su isto tako srećniji.
Koji je, dakle, prvi korak na putu da naše dijete bude zadovoljno? Očigledno, da djetetu damo lični primjer zadovoljnog roditelja.
9) Uticaj generacije
Genetske predispozicije roditelja imaju ogroman uticaj na formiranje vašeg djeteta. Da li bi se isto moglo reći i za način na koji vaspitavamo djecu? Odgovor je, bar prema većini istraživanja, začuđujuć: ne, uticaj vaspitanja nije ni približno tako veliki.
Kada su u pitanju osobine kao što je intelektualna sposobnost i određeni aspekti profila ličnosti, biološka dejca su u velikoj meri slična svojim roditeljima. Kada su u pitanju usvojena djeca, dobijeni rezutati pokazuju veoma čudne trendove i nemaju praktično ništa zajedničko sa rezultatima njihovih staratelja. Uprkos činjenici da su ih tokom šesnaest godina odgajili, hranili, oblačili, čitali im, podučavali ih i voljeli, sličnost karakternog profila staratelja i njihove usvojene djece nije ni malo veća nego što bi bila da se radi o dvoje slučajno odabranih prolaznika na ulici.
Šta je to onda što vrši tako veliki uticaj na ponašanje vašeg djeteta? Odgovor je – grupa vršnjaka u kojoj odrastaju.
Kada se govori o uticaju okruženja vršnjaka, to je obično u negativnom kontekstu takozvanog pritiska grupe ili socijalnog pritiska. Istina je, ipak, da je ovaj uticaj mnogo češće pozitivan.
Ukoliko živite u dobrom susjedstvu, i ukoliko se postarate da vam dijete ide u dobru školu druži se sa dobrom djecom, ostvarićete velike prednosti u njegovom vaspitanju.
Ne postoji lakši način da učenik koledža popravi svoj prosek ocjena od odabira pametnog cimera.
Moć ovog uticaja dobro ilustruju reuzultati ispitivanja koje je na Dartmaut koledžu sproveo Brus Sakerdot. Prema njegovim nalazima, studenti sa niskim prosjekom ocjena su uspjeli da svoj prosjek u dobroj mjeri poprave samo zahvaljujući tome što su počeli da se druže sa boljim studentima. Sakerdot navodi da u ovakvoj kombinaciji studenata ‘očigledno dolazi do međusobnog uticaja u smislu prenosa dobrih i loših navika učenja, tako da cimer sa visokim prosjekom povlači za sobom svog cimerar sa lošijim ocenama.”
10) Vjerujte u svoje dijete
Ukoliko vjerujte da je vaše dijete pametnje od prosečnog djeteta, na njega će to djelovati podsticajno.
Dijeca za koju je nastavnicima rečeno da su bistirija zaista su postigla bolje rezultate, iako se zapravo radilo o nasumično odabranoj djeci.
Uticaj pohvala je ispitivan i davne 1968. godine kada je dvoje naučnika nastavnicima u osnovnoj školi reklo da među njihovim učenicima ima pravih ‘akademskih genijalaca’. Istina je bila da su ovi učenici nasumice odabrani i da istraživači nisu učinili apsolutno ništa drugo po pitanju daljeg odabira djece za ovo ispitivanje. Ipak, do kraja školske godine 30 odsto djece koja su proglašena za posebno nadarenu povećalo je svoj IQ za ogromna 22 poena, dok su gotovo sva djeca iz ove grupe ostvarila povećanje od najmanje 10 IQ poena.
Jedna završna napomena: Nije sve u inteligenciji. Bez moralnosti i saosećajnosti, ljudi koji su nesumnjivo pametni mogu da djeluju zastrašujuće.
Kao što je Patrik Džejk Orurk jednom rekao:
Istina je da se ne dešava često da inteligentni ljudi izazivaju tuče u kafani, ali je isto tako istina da glupi ljudi ne prave hidrogenske bombe.
Izvor: Magazin Time /eci-pec.rs
