“Mnogo su važniji misaoni procesi. Mi moramo aktivirati dječiji mozak na prirodan, biološki način.” – objašnjava dr Rajović.
“Sljedeći korak je da dijete samo počne da postavlja pitanja koja zahtijevaju da povezuje stvari. To je onda divergentno mišljenje.”
Doktor Ranko Rajović je, gostujući u emisiji, govorio o inteligenciji kod djece, nasljednom faktoru, razvoju, uticaju okruženja, kao i o tome kako roditelji mogu prepoznati nadareno dijete.
Na pitanje da li se inteligencija nasljeđuje, dr Rajović kaže da se nasljeđuje potencijal, te da to što su mama i tata vrlo inteligentni samo znači da dijete ima potencijal da i samo bude inteligentno, a da li će zaista i biti, zavisi od okruženja i stimulacije. On ističe i to da su tri faktora od izuzetnog značaja, a to je potencijal, okruženje i unutrašnja motivacija za učenje.
Dr Rajović bio je i predsjednik Komiteta svjetske Mense za darovitu djecu i istraživanja koja su tada rađena pokazala su da jako puno djece, iako imaju urođen potencijal da razviju darovitost, to neće razviti jer nemaju podsticajno okruženje. Svega troje od 20 potencijalno darovite djece iskoristiće urođen potencijal, pa se dr Rajović pita – gdje smo izgubili ovih 17?
“Nadarenost djece pokazuje se na više načina. Ta djeca možda progovore ranije, pokazuju interesovanje za geografiju, enciklopedije, životinje, rano pokazuju želju da nauče da gledaju na sat. Već negdje sa tri-četiri godine se ta interesovanja ispoljavaju. Oni pokušavaju puno toga da nauče. A ako roditelj onda kaže ‘nemoj sad da me to pitaš, nemam vremena’ i uključi TV, tu nema stimulacije. Gledanje u ekran smanjuje duboke regije u mozgu, pa tako i kognitivne sposobnosti. Vi imate inteligentno dijete koje ne može da sjedi, da uči, da čita duže od pet minuta, ali da igra igrice može. To je problem koji danas imamo i koji se zove hiperpažnja” – kaže dr Rajović i dodaje da, ako dijete najtežu stvar u životu, a to je govor, savlada do 3. ili 4. godine, to znači da ono može mnogo više ako ima dobre metode i podsticajno okruženje.
“Dijete sa tri ili četiri godine, koje je naučilo da čita, ne mora nužno biti inteligentnije od vršnjaka, jer često im to roditelji guraju. Mnogo su važniji misaoni procesi. Mi moramo aktivirati dječiji mozak na prirodan, biološki način.” – objašnjava dr Rajović.
On kaže da je učenje novih stvari za djecu izvor sreće. Dijete kad shvati da je naučilo da hoda, da vozi biciklo ili radi nešto drugo što ranije nije umjelo, luči se endorfin, hormon sreće i dijete se raduje tome. I kad, recimo, dijete od 3-4 godine nauči zastave, pa simbole automobila, jer ga zanima, ono onda pokazuje to mami i tati, mama i tata se oduševe i tu sve staje. Ne ide se korak dalje. Ništa se ne preduzima. Dr Rajović ovo ističe kao veliki problem našeg društva.
Kineske države, kaže, rade potpuno drugačije. Kinez kada čita on mora da misli jer mora da čita simbole i da ih povezuje sa njihovim značenjem. Oni od najranijeg uzrasta uče da povezuju i na taj način razvijaju regije u mozgu.
“A mi kad čitamo nekad ne znamo šta smo pročitali.” – objašnjava dr Rajović i dodaje da to ne znači da naša djeca treba da počnu da uče kineski, kao što su razumjeli u nekim vrtićima, pa su uveli i to.
“Kineski je za Kineze, nije za nas. On će te simbole viđati na poslu, u prodavnici, u svakodnevnom životu, naša djeca neće. Zato smo i rekli da je okruženje važno 100%, djeca treba da se razvijaju u skladu sa svojim okruženjem.”
Divergentno mišljenje ključno za razvoj darovitosti
Djecu treba da učimo simbole ne zato da bi ono znalo 100 simbola, već da bi naučilo da povezuje. Pa tako, kad roditelji idu do vrtića, mogu djeci da pokazuju simbole automobila – ovo je Fiat, to je Tojota… Pa bi sljedeći korak trebalo da bude da pričaju o tome da se Fiat pravi u Italiji, a da je Tojota iz Japana.
“Tako se djeca uče da povezuju stvari, pa vi kad pitate dijete od pet godina sa kojim se radilo šta povezuje čizmu i picu, ono će vam reći Italija. To se zove konvergentno mišljenje. Sljedeći korak je da dijete samo počne da postavlja pitanja koja zahtijevaju da povezuje stvari. To je onda divergentno mišljenje.”
Ranko Rajović kaže i da nije dijete koje je inteligentno obavezno i darovito. Tek kada se inteligencija razvija i dijete dođe do toga da umije da misli divergentno, to je razvoj darovitosti. To znači da metode moramo da mijenjamo već od vrtića, a posebno u školi, a ne da od 20 inteligentne uspijemo da izvučemo potencijal samo njih troje.
“Mora s njima da se radi. Oni već znaju logičke zadatke, to im ništa ne znači, treba da im zadajemo one nelogične.” – tvrdi dr Ranko Rajović.
Objašnjavajući šta pod tim misli, prisjetio se jednog primjera kada je isti zadatak postavio učiteljima i djeci u vrtiću, a to je da nacrtaju da je mama odletjela. Učitelji su, naravno, nacrtali mamu u avionu, a dijete mamu koja leti sa krilima koja joj izlaze iz glave. Pohvalivši ovaj drugi crtež, Ranko je upitan kako može da uči dijete da krila rastu iz glave.
“Znaju djeca da krila ne rastu iz glave, ali pustite ih! Neka crtaju tako, ako kažemo ne može ovako, ne može onako zatvaramo asocijativne regije u mozgu, a one su odgovorne za divergentno mišljenje, a to je darovitost i kreativnost. Zato se kaže da škola ubija kreativnost.”
Djetetu oduzmite kretanje – vi ste zaustavili njegov razvoj
Iako je o tome mnogo puta govorio, Ranko Rajović ne odustaje od toga da edukuje roditelje. Govoreći o nemirnoj djeci, on je rekao da je djetetu energija data da se kreće. To je njegova potreba i to treba da bude u prirodi.
“Kad nisu u prirodi, oni u kući skaču, sa kreveta na fotelju, sa fotelje na sto, pa kažu dijete hiperaktivno. Nije ono hiperaktivno, ono ima prirodnu potrebu za kretanjem koja mu je oduzeta jer nije napolju. Ako oduzmemo djetetu mogućnost kretanja, mi smo spriječili njegov razvoj.
Ja se zalažem i za to da odmor u školi treba da traje 15 minuta, da se djeca za to vrijeme istrče, da ne nose telefone. Ali tu su nam roditelji problem – kako će dijete bez telefona? Pa dobro, neka ga nosi do škole, u školi neka ga ostavi. To je odluka koju treba da donese savjet roditelja na nivou škole. Ne bih davao djeci telefon do 10. godine, da se ja pitam. Crtane filmove kratko da, ali višesatno gledanje u telefon ne.”
“Roditelji žele i da riješe problem dosade djeteta, sad i odmah. Ako se dijete požali da mu je dosadno, tu je bezbroj kanala i igrica koje će mu roditelj staviti na raspolaganje. Naša djeca se ne kreću, 50% njih ima ravna stopala kad polazi u školu zbog nedovoljno kretanja. Mi tako stvaramo nesposobnu djecu.” – zaključuje dr Rajović.
